Čabulja
Replace these every slider sentences with your featured post descriptions.Go to Blogger edit html and find these sentences.Now replace these with your own descriptions.This theme is Bloggerized by Lasantha - Premiumbloggertemplates.com.
Vile
Replace these every slider sentences with your featured post descriptions.Go to Blogger edit html and find these sentences.Now replace these with your own descriptions.This theme is Bloggerized by Lasantha - Premiumbloggertemplates.com.
Jezerce
Replace these every slider sentences with your featured post descriptions.Go to Blogger edit html and find these sentences.Now replace these with your own descriptions.This theme is Bloggerized by Lasantha - Premiumbloggertemplates.com.
petak, 27. studenoga 2015.
Planinica je „gradska“ planina jer su njene padine duboko urasle u grad. Visoka je 868 mNv, ali je vrh na platou i nezanimljiv te ne dominira okolinom. Planinica služi kao trening planina te je na njoj markirana staza od „KB-a“ (poslovnog objekta u ulici iznad ul. Bleiburških žrtava i Dubrovačke) na koti 90 mNv do tzv.“bunkera“ na 725 mNv. Kontinuiran pad i dostatna visinska razlika daju ovoj stazi mogućnost jačeg treninga. Staza se većim dijelom proteže po austrougarskoj konjskoj stazi za Planinicu i dalje, a na dijelovima koji su vremenom propali, ili su prelagani, staza prelazi na kamenjar i sipar. Na stazi nema izvora pitke vode. Kod bunkera je kuća sa čatrnjom gdje se zalihe vode mogu dopuniti. Ispod bunkera, a niže povezana sa stazom je slabije markirana stazica za klupu i ognjište gdje se može objedovati, zaklonjena od vjetra i sa lijepim pogledom na grad Mostar. Od bunkera južno vodi alternativna kružna staza duljine 2 km preko velike i male Trnovače sa lokvama do tzv „Kapele“, a zatim se 4 km strmo spušta preko Cimske gomile na Vidikovac na Goranačkoj krivini.
Prije izlaska na lokaciju Bunker obilježeno je skretanje, koje vodi alternativnim putem preko mjesta za odmor nazvanog Klupe. Položajem u hladovini i zavjetrini Klupe pružaju ugodno mjesto za predah s pogledom na panoramu Mostarske kotline. Tu je i improvizirano ognjište koje se koristi za roštiljanje i grijanje tijekom zimskih boravaka.
Drugi dio staze od Bunkera do crkve na Gorancima dug je 7,3km i zahtijeva 2h laganog hoda. Bez strmih uspona, manje je zahtjevan, ali omogućava hodanje po platou Planinice, uz blago spuštanje prema napuštenim kućama zaseoka Seline. Dalje se staza opet lagano uspinje prema sjeveru vijugajući obroncima Crnog vrha, najviše kote Planinice, uz šumarke škrte hercegovačke vegetacije. Možemo slobodno reći da je ovaj dio idealan za laganu šetnju, odmor duše i tijela uz bogate mirise ljekovitog bilja Hercegovine.
Japanska staza na Planinici idealna je za planinarenje, rekreaciju i druženje tijekom cijele godine, a svaki posjetitelj će pronaći nešto za sebe. normalnim planinarskim hodom stazu dugu 11.5 km je moguće proći za 3h i 30min i po kategorizaciji staza koju je ustanovio HPD Prenj 1933. spada u kategoriju B1.
ponedjeljak, 23. studenoga 2015.
petak, 30. listopada 2015.
U zaselak Podčabulja banuo sam bez ikakvih prethodnih saznanja o njemu, zapravo, nisam znao da se o zaselku uopće i radi, nego više o području pod samom Čabuljom, te su me iznenadili prizori starih kuća (neslužbeno, prve među njima imenuju se kao Tomića kuće) i uski odvojci koji obično završavaju ponekom davno napuštenom pojatom slamaricom, barem je takvom prvotno bila, jer su one kojima je krov popravljan uglavnom pokrivene kakvom šindrom ili tankim limom, jer žitarice se odavno više ne siju, i slame više nema, a i da ima, valja znati od nje složiti taj krov.
Put je iznimno zanimljiv, i lagano se uzdiže do pod istočne obronke ove planine koja je neujednačeno naseljena šumom, nije njome baš izdašna, pogotovo sa sjevernih strana što valja pripisati nedostatku zemlje i žestokim burama. A takva je zapuhala baš na dan kada sam napokon uspio izići iz grada po kojemu je dva tjedna lupala kiša i južina izluđivala narod.
Pod orahom
Čim je zahučala bura, još prije podneva iz Bogodola sam okrenuo k planini, uopće ne znajući kamo će me taj put odvesti; ima li me uopće igdje odvesti i dokud ga ima, a jedino što sam želio bilo je da igdje vidim ikakvu oznaku koja bi mi ukazala da sam našao Vilino polje, a ako ni to ne nađem, kamo god me odvede ova staza utvrđena s dvije niti što su ostajale stoljećima za konjskim zapregama, a već dugo i terenskim autima, svejedno je i bit će mi otkriće, jer tu ionako nikada nisam bio. Putić je ponegdje ojačan i asfaltnim dionicama, no većinom je to makadamski prolaz prema sjevernoistočnim obroncima planine, a niz odvojaka vodi do meni bezimenih zaselaka, imanja i davnašnjih plandišta na kojima su ljudi s donjih strana provodili ljeta i rane jeseni sa svojim stadima, baveći se i poljoprivredom, jer neke kulture odlično uspijevaju baš na ovim visinama. Za njima su ostali suhozidi po planinskim stranama, niski i mukotrpno slagani, da se stoka ne miješa i da svatko svoju travu pase, a po udolini koja se uzdizala do iznenađujuće širokog kraškog platoa ti suhozidi su puno viši i okružuju nevelike obradive površine zemlje koje je kiša s planine u bujicama donosila dolje.
Ili bi je ljudi dovlačili amo otud gdje bi je pronalazio i više je bilo, a nitko je nije radio.
Skrećem pred kuću pod orahom što mu posljednje plodove otresa bura, huk je jak i negostoljubiv, nazivam domaćina, ali mi nitko ne odgovara. Ne bih rekao da je kuća prazna, vidim otvorena vrata drvarnice i uredno posložene cjepanice za dugu zimu ovdje. Možda me ne čuje od bure. Oko kućice su prateći objekti i stara pojata, ljudi su negdje otišli, pomislih vraćajući se na put na kojem su se ukazala dva momka na motorima, onim malim kojima se probija kroz bespuća i blato, motokros ili tako nešto slično, umotani su kao astronauti, pa ih pitam za Vilino polje, sve ti je tamo naprijed Vilino polje, ledine i to prostranstvo, nema neko posebno polje koje je Vilino, a druga nisu. Vozi, ima do tamo! Nestali su uz uski put.
Ponegdje vidim lovačke čeke, teško ih je uočiti jer su boje crnogorice. Lovna sezona upravo je počela i ustrijeljeno je nekoliko vukova, posve blizu sela i stada. Plato mi se otvara kao knjiga, nudi prekrasne panorame, zapravo su to okviri za jesenske boje, nikad ne bih rekao da takvo što tu postoji, i blizu i daleko. Taman. I Čabulja je tu drukčija i puna šume.
Borovina i bukovina, modro stijenje koje se svršetkom naginje nad ambis. Čitava je mreža uskih putova i ne znam kamo okrenuti. Valjda je svejedno, pa okrećem udesno. To mora da je Vilino polje, tu su rasle žitarice, krumpir i naraštaji djece. I – predaje. Najviše ih je o vilama, od Planinice do Čabulje cijela je literatura tih priča. U njima su vile uglavnom lijepe i dobronamjerne. Neke imaju magareću nogu, pa Klara Buhovac bilježi kazivanje iz sela Seline, onkraj platoa Planinice, o vilama i nekom guvnu: ''(...) Zvalo se Dugolaza. Tu su vile igrale svoje kolo po cijelu noć. Imale su jednu magareću nogu, duge bile aljine i zlatne kose.
Tu di su one kolo igrale nikad trava nije rasla. Znale su konjima plest pletenice i mi i niti smo mogli niti smili otplest jer bi konj odma ugino. Vile bi jašile jake konje, a ne mršave i slabe i ujutro bi ti konji bili umorni i žedni sa spletenom grivom. Kolo bi igrale oko ponoći i tada bi vjetar nanosio do naši kuća njijovu vrisku i smih, a mi od strava nismo smili izić vani do jutra".
Objavila je ovo i niz sličnih priča u knjizi "Hrvatska kulturna baština u suvremenoj etnografiji i paremiografiji iz Goranaca kraj Mostara". Nepoznati pak autor, na stranicama portala Vrdi.ba sjajno promišlja o vilama i ljudima ovdje, vjerovanjima i sumnjama: "Jesu li brojni mitovi samo plod bujne mašte naših predaka ili su vile stvarno postojale. Jesu li stvarno krale momke po selu, plele grivu konjima, te u kolu plesale po polju? Netko vjeruje, netko ne... nekome je to samo puko izmišljanje i ubijanje dosadnih zimskih dana kod seljana.
Polje se prostire u podnožju Čabulje i što bi se reklo polje k'o polje, ali nije tako. Najveća karakteristika su njegove geomorfološke i krške odlike. Veliku specifičnost čine stijene koje se nalaze uokolo polja, šupljikave stijene, nastale kao posljedica korozivnog djelovanja vode na njih. Tih stijena nema nigdje u blizini nego samo na Vilinu polju. Da li je tu nekada prije postojalo jezero ili pak more? Da li je i to povezano sa kukama za brodove koje se nalaze 'negdje' u Čabulji? Nažalost, nikada nisu provedena geološka istraživanja koja bi potvrdila ove teorije. Možda u skorijoj budućnosti. Jesmo li i Vama probudili maštu? Jeste li poželjeli posjetiti Vilino polje?(...)"
Ha, čuj, neznanče, mene je mašta tu i dovela! Nego sam ti na ovaj zapis banuo po povratku, pa ne nađoh te stijene, ali imaju tvoje fotografije njih, a u more ne sumnjaj. Sve je to bilo pod morem, nije važna ta kuka za brodove, nije to bilo vrijeme velikih plovidbi, ljudi su živjeli na onome što im je golema morska masa ostavljala, a po ovim krajevima bile su to visine Prenja, Veleža, Liba, Čvrsnice, Čabulje i Vrana, sve je to puno fosilnih ostataka riba, sve je puno sitnog pijeska, onakvoga kakav se pruža po preostalim žalovima niz rijeke, a i ovdje, po podplaninju puno ga je. A čovjek onjuši gdje će bez ulaganja doći do lake zarade. Pa vadi taj šljunak. Po Bogodolu je nekoliko takvih majdana, jedan je već opasno golem i baš se iza te neugledne rupetine skreće amo prema Podčabulji. Ako je i bilo vila, bile su ljudima blizu: živjeli su na visokim platoima i ljudi i zvijeri i vile i sami vrazi! Sada je sve to u dolini, samo nema vila. Počeli smo "slaziti" negdje pred pedesetak tisuća godina, ili milijuna? Pojma nemam. Isto je.
Raskršće
Ako ovo šire područje jednom ipak postane park prirode, ili čak nacionalni park, sve tamo od Prenja do duboko na zapad, onda takvoga nigdje drugdje neće biti! Možda bi takav status i fondovi koje nudi Europa počeo vraćati ljude amo. Popravili bi ove pojate slamarice, proizvodili ekološko povrće i voće. Zaustavila bi se sječa i bespravna gradnja. Bila bi ovo ponajveća pluća Mediterana i na Simpoziju Blidinje 2015 čuo sam puno o tim mogućnostima. I uopće nije neostvarivo, čak je lako ostvarivo: legislativa, provedba zakona i – ćao! Pa stisni i pođi s puškom amo!
Put me odvodi kamo hoće, prolazim izložbu povijesnih nastambi pod vedrinom neba. Kamo god pogledam, vidim prizor koji nastojim upamtiti, no već ga sljedeći gurne u zaborav. Izbijam nakon dosta vratolomija na tvrdi put. Ne znam na koju ću stranu. Idem nizbrdicom. Zatičem omanje društvo kako se bori s golemim hrastom, simpatični brkajlija reže ogromne "fete" drva, okolo zdrava a u sredini trula. Druga dvojica to trpaju na prikolicu. Istočno mi se ukaza Prenj. Ovaj mi je prizor znan. Bio si ovdje ravno prije tri godine, odavde si krenuo, reče mi planina. Tako je! Dalje su Vrdi, a ispod Drežnica. Vraćam se natrag, tim putom i vidim druge putove koje sam tada previdio. Negdje na njihovom kraju, crvene se rijetka krovišta.
Napravio sam lijep krug. I opet došao na neko raskrižje. Da, sad mi je jasno: to je toponim koji se zove Raskršće (moglo bi se ovo bolje označiti, da ne nagađamo), tu su se nekada razdvajale karavane, one uz čabulju zapadno, pa prema Duvnu, a ovuda prema Drežnici i Bosni. Prema Gorancima drugo je raskršće, ono koje trebaju ljudi bez konja, s automobilima. Kuće se umnožavaju... Jest civilizacija, ali ne nužno naprasna; zapravo je to neki idealan balans života s planinom, ljudi sve imaju, ali ništa od ambijenta nisu uzeli.
Ponegdje u nekom vrtu kupe posljednje plodove jeseni – narančaste tikve. Pripremaju crnicu za predzimno oranje. Kuće su u dnu njiva. Pod brdom. Posjedi se pružaju do puta. Ogromni su. Na jednoj ledini "rastu" stećci! Bujice su ih odavno zatrpale. Pomalo izranjaju iz zemlje, moglo bi ih biti deset ili petnaest, barem ovih što se djelomice vide. U grabovu gustišu ih je još, tu bi trebao biti najveći, onaj središnji, gospodarev oko kojega se ukopavalo njegovo pleme ili obitelj. Ploče i sanduci. Šikara ne da ništa drugo vidjeti. A možda je i u tome neka ljepota.
četvrtak, 22. listopada 2015.
To je bilo na Vilinu polju i bio Ilindan, onaj, i sad ljudi se spremali da idu k misi i sad aga je naišao i kako je god ko nailazio on je njega vraćo, trba sijeno pokupit, kakva misa, sve je on svratio na Vilino polje da se, nema ići na misu i ljudi su morali mislim poslušat agu. Tu su radili čitav dan, kupili sijeno, stavljali u naviljke, pripremali sve to za, pripremali sve to unaviljčili, međutim kad je kaže iza podne bilo, samo sa Čabulje je oblak jedan naišao i počeo se oblak navlačiti i onda je veliko nevrijeme naišlo tako da je sav onaj, naviljci sijena što su bili, sve one plastove sve je to voda odnijela, niđe ništa nije ostalo. I kasnije kad je onaj, sljedeće godine bilo, aga je pito kad je onaj vlaški Ilija, kad je vlaški Ilija ništa se ne smije raditi. I više nikad nisu gonio, niko na Ilindan, kad je Ilindan taj aga nikoga nije gonio da radi.[1]
[1] Dragica Knezović, Goranci.
Lidija Knezović; Hrvatska usmena književnost u suvremenoj etnografiji
Mostarskog kraja u antropološkom i etnološkom kontekstu
Promocija knjige „Medaljon“ autorice Anite Martinac dala je naslutiti da će posjećenost Kulturnog ljeta biti više nego odlična. Pred dupko popunjenom dvoranom Osnovne škole u Gorancima koja je bila premalena da primi sve zainteresirane posjetitelje predstavljen je roman u rodnom mjestu glavnog junaka i mjestu radnje mnogih događanja iz romana. Oduševljena domaća publika nazočila je nesvakidašnjem kulturnom događaju.
Promocija knjige „Korijeni - rodoslovlje Stojkića, neispričane priče i zanimljivosti iz župe Goranci i Hercegovine“ autora Viktora Stojkića u prelijepom ambijentu i biseru prirode Parku Doline u Gorancima. Predstavljači su bili, dr. fra Ivan Ivanda, goranački župnik i prof. dr. sc. Marko Dragić.
Kasnije se druženje nastavilo u Parku Doline uz grupu Maestral i besplatan roštilj i piće, te za najmlađe predstavu u izvedbi mostarskog glumca Ive Krešića.
Na svojih 700 metara nad morem, 12 kilometara sjeverozapadno od Mostara, Goranci čine jedinstvenu prirodnu oazu koja pruža mir i zadovoljstvo svima koji posjete ovaj prirodni biser netaknutog i lijepog krajolika.
Ovaj goranski kraj omeđen lijepim poljem, šumarcima i proplancima sa sjeverne i južne strane a sa zapada Čabuljom i njezinim najvećim vrhom Velika vlajna 1780 metara (n/v) je kao stvoren za različite vidove rekreacije ali i za sportska natjecanja poput biciklističkih utrka ili konjičkog sporta. Goranci danas imaju 12 000 metara staza za šetnju, vožnju biciklom ili jahanje konja što privlači sve veći broj ljubitelja prirode i rekreacije.
ZASEOCI
Gradina, Podgradina, Goranačka gomila, Hamzevina, Raskršće, Miljevci, Modrave, Puzevina, Plandište, Vučjaci, Kulašin, Staro selo, Bašića Guvno, Sovići, Ćorići, Podčabulja, Potkosa, Dugolaza, Bačkaruša.
U Gorancima se nalazi župna crkva i dva katolička groblja (Pod Jelom i Rajičevo groblje). Goranci čine središnje mjesto župe u kojima se također nalazi župski ured. Današnji župnik je fra Ivan Ivanda.
SUSJEDNA MJESTA
Bogodol, Bile, Crnač, Drežnica, Gradac, Knešpolje, Mostar, Planinica, Polog, Raška Gora, Široki Brijeg, Vrdi, Grabova Draga , Sovići...
ZNAMENITOSTI
U sredini sela se nalazi katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije s grobljem. Preko puta katoličkog groblja je pravoslavno groblje.
Stara seoska škola, koja je tijekom rata (1992.) oštećena, od zapadnih donatora renovirana, danas stoji prazna.
ZAŠTO GORANCI
Idilična harmonija savršenosti je najuvjerljiviji i najiskreniji odgovor na to pitanje. Tu frazu upotpuniti može samo riječ odmor i/ili opuštanje.
Neprocjenjivi biser prirode, svega 15 kilometara udaljen od Mostara, u potpunosti dâti mu naziv - bez obzira na godišnje doba. Savršeno očuvan okoliš, svjež zrak, raslinje svih vrsta usklađeno sa kamenitom podlogom, prostrani travnjaci, nepregledne brdovite daljine stopljene s nebom, spokojnost i opuštenost - sve što vam treba za okrijepu i odmor od svakodnevnice.
GASTRO PONUDA
Prekrasani ambijenti i odlična gastro ponuda u:
Restoranu - konobi Goranci
Restoranu Kod Marinka
Restoran Kod Dekića
Svrha i područje djelovanja Udruge:
- zaštita okoliša i održivi razvoj
- informiranje građana o temama s područja zaštite prirode, okoliša i kulturne baštine
- promicanje održivog razvoja
- širenje kulture življenja i zdravlja
- zaštita prirodne sredine kao cjeline za život i uživanje
- unapređenje međuljudskih odnosa, kvalitete života, prirodnih resursa i izvornog autohtonog bilja i životinjskog svijeta
- upoznavanje stanovnika sa iskorištavanjem prirodnih i obnovljivih izvora energije te obučavanju u načinu korištenja istih,
- pomaganje na društvenom, socijalnom planu razvoja ekološkog i turističkog života
- sprječavanje zahvata koji ugrožavaju okoliš i kulturnu baštinu, te pružanje pomoći u sanaciji istih
- promicanje rualnog i avanturističkog turizma
Udruga je osnovana 2011. godine, i djeluje na području HNŽ-a.
ponedjeljak, 3. kolovoza 2015.
Vilino polje - mit ili su vile stvarno postojale?!
Jesu li brojni mitovi samo plod bujne mašte naših predaka ili su vile stvarno postojale. Jesu li stvarno krale momke po selu, plele grivu konjima, te u kolu plesale po polju? Netko vjeruje, netko ne... nekome je to samo puko izmišljanje i ubijanje dosadnih zimskih dana kod seljana.
Polje se prostire u podnožju Čabulje i što bi se reklo polje ko polje, ali nije tako. Najveća karakteristika su njegove geomorfološke i krške odlike. Veliku specifičnost čine stijene koje se nalaze uokolo polja, šupljikave stijene, nastale kao posljedica korozivnog djelovanja vode na njih. Tih stijena nema nigdje u blizini nego samo na Vilinu polju.
Dali je tu nekada prije postojalo jezero ili pak more? Dali je i to povezano sa kukama za brodove koje se nalaze „negdje“ u Čabulji?
Nažalost, nikada nisu provedena geološka istraživanja koja bi potvrila ove teorije. Možda u skorijoj budućnosti.
Jesmo li i Vama probudili maštu? Jeste li poželjeli posjetiti Vilino polje?