U zaselak Podčabulja banuo sam bez ikakvih prethodnih saznanja o njemu, zapravo, nisam znao da se o zaselku uopće i radi, nego više o području pod samom Čabuljom, te su me iznenadili prizori starih kuća (neslužbeno, prve među njima imenuju se kao Tomića kuće) i uski odvojci koji obično završavaju ponekom davno napuštenom pojatom slamaricom, barem je takvom prvotno bila, jer su one kojima je krov popravljan uglavnom pokrivene kakvom šindrom ili tankim limom, jer žitarice se odavno više ne siju, i slame više nema, a i da ima, valja znati od nje složiti taj krov.
Put je iznimno zanimljiv, i lagano se uzdiže do pod istočne obronke ove planine koja je neujednačeno naseljena šumom, nije njome baš izdašna, pogotovo sa sjevernih strana što valja pripisati nedostatku zemlje i žestokim burama. A takva je zapuhala baš na dan kada sam napokon uspio izići iz grada po kojemu je dva tjedna lupala kiša i južina izluđivala narod.
Pod orahom
Čim je zahučala bura, još prije podneva iz Bogodola sam okrenuo k planini, uopće ne znajući kamo će me taj put odvesti; ima li me uopće igdje odvesti i dokud ga ima, a jedino što sam želio bilo je da igdje vidim ikakvu oznaku koja bi mi ukazala da sam našao Vilino polje, a ako ni to ne nađem, kamo god me odvede ova staza utvrđena s dvije niti što su ostajale stoljećima za konjskim zapregama, a već dugo i terenskim autima, svejedno je i bit će mi otkriće, jer tu ionako nikada nisam bio. Putić je ponegdje ojačan i asfaltnim dionicama, no većinom je to makadamski prolaz prema sjevernoistočnim obroncima planine, a niz odvojaka vodi do meni bezimenih zaselaka, imanja i davnašnjih plandišta na kojima su ljudi s donjih strana provodili ljeta i rane jeseni sa svojim stadima, baveći se i poljoprivredom, jer neke kulture odlično uspijevaju baš na ovim visinama. Za njima su ostali suhozidi po planinskim stranama, niski i mukotrpno slagani, da se stoka ne miješa i da svatko svoju travu pase, a po udolini koja se uzdizala do iznenađujuće širokog kraškog platoa ti suhozidi su puno viši i okružuju nevelike obradive površine zemlje koje je kiša s planine u bujicama donosila dolje.
Ili bi je ljudi dovlačili amo otud gdje bi je pronalazio i više je bilo, a nitko je nije radio.
Skrećem pred kuću pod orahom što mu posljednje plodove otresa bura, huk je jak i negostoljubiv, nazivam domaćina, ali mi nitko ne odgovara. Ne bih rekao da je kuća prazna, vidim otvorena vrata drvarnice i uredno posložene cjepanice za dugu zimu ovdje. Možda me ne čuje od bure. Oko kućice su prateći objekti i stara pojata, ljudi su negdje otišli, pomislih vraćajući se na put na kojem su se ukazala dva momka na motorima, onim malim kojima se probija kroz bespuća i blato, motokros ili tako nešto slično, umotani su kao astronauti, pa ih pitam za Vilino polje, sve ti je tamo naprijed Vilino polje, ledine i to prostranstvo, nema neko posebno polje koje je Vilino, a druga nisu. Vozi, ima do tamo! Nestali su uz uski put.
Ponegdje vidim lovačke čeke, teško ih je uočiti jer su boje crnogorice. Lovna sezona upravo je počela i ustrijeljeno je nekoliko vukova, posve blizu sela i stada. Plato mi se otvara kao knjiga, nudi prekrasne panorame, zapravo su to okviri za jesenske boje, nikad ne bih rekao da takvo što tu postoji, i blizu i daleko. Taman. I Čabulja je tu drukčija i puna šume.
Borovina i bukovina, modro stijenje koje se svršetkom naginje nad ambis. Čitava je mreža uskih putova i ne znam kamo okrenuti. Valjda je svejedno, pa okrećem udesno. To mora da je Vilino polje, tu su rasle žitarice, krumpir i naraštaji djece. I – predaje. Najviše ih je o vilama, od Planinice do Čabulje cijela je literatura tih priča. U njima su vile uglavnom lijepe i dobronamjerne. Neke imaju magareću nogu, pa Klara Buhovac bilježi kazivanje iz sela Seline, onkraj platoa Planinice, o vilama i nekom guvnu: ''(...) Zvalo se Dugolaza. Tu su vile igrale svoje kolo po cijelu noć. Imale su jednu magareću nogu, duge bile aljine i zlatne kose.
Tu di su one kolo igrale nikad trava nije rasla. Znale su konjima plest pletenice i mi i niti smo mogli niti smili otplest jer bi konj odma ugino. Vile bi jašile jake konje, a ne mršave i slabe i ujutro bi ti konji bili umorni i žedni sa spletenom grivom. Kolo bi igrale oko ponoći i tada bi vjetar nanosio do naši kuća njijovu vrisku i smih, a mi od strava nismo smili izić vani do jutra".
Objavila je ovo i niz sličnih priča u knjizi "Hrvatska kulturna baština u suvremenoj etnografiji i paremiografiji iz Goranaca kraj Mostara". Nepoznati pak autor, na stranicama portala Vrdi.ba sjajno promišlja o vilama i ljudima ovdje, vjerovanjima i sumnjama: "Jesu li brojni mitovi samo plod bujne mašte naših predaka ili su vile stvarno postojale. Jesu li stvarno krale momke po selu, plele grivu konjima, te u kolu plesale po polju? Netko vjeruje, netko ne... nekome je to samo puko izmišljanje i ubijanje dosadnih zimskih dana kod seljana.
Polje se prostire u podnožju Čabulje i što bi se reklo polje k'o polje, ali nije tako. Najveća karakteristika su njegove geomorfološke i krške odlike. Veliku specifičnost čine stijene koje se nalaze uokolo polja, šupljikave stijene, nastale kao posljedica korozivnog djelovanja vode na njih. Tih stijena nema nigdje u blizini nego samo na Vilinu polju. Da li je tu nekada prije postojalo jezero ili pak more? Da li je i to povezano sa kukama za brodove koje se nalaze 'negdje' u Čabulji? Nažalost, nikada nisu provedena geološka istraživanja koja bi potvrdila ove teorije. Možda u skorijoj budućnosti. Jesmo li i Vama probudili maštu? Jeste li poželjeli posjetiti Vilino polje?(...)"
Ha, čuj, neznanče, mene je mašta tu i dovela! Nego sam ti na ovaj zapis banuo po povratku, pa ne nađoh te stijene, ali imaju tvoje fotografije njih, a u more ne sumnjaj. Sve je to bilo pod morem, nije važna ta kuka za brodove, nije to bilo vrijeme velikih plovidbi, ljudi su živjeli na onome što im je golema morska masa ostavljala, a po ovim krajevima bile su to visine Prenja, Veleža, Liba, Čvrsnice, Čabulje i Vrana, sve je to puno fosilnih ostataka riba, sve je puno sitnog pijeska, onakvoga kakav se pruža po preostalim žalovima niz rijeke, a i ovdje, po podplaninju puno ga je. A čovjek onjuši gdje će bez ulaganja doći do lake zarade. Pa vadi taj šljunak. Po Bogodolu je nekoliko takvih majdana, jedan je već opasno golem i baš se iza te neugledne rupetine skreće amo prema Podčabulji. Ako je i bilo vila, bile su ljudima blizu: živjeli su na visokim platoima i ljudi i zvijeri i vile i sami vrazi! Sada je sve to u dolini, samo nema vila. Počeli smo "slaziti" negdje pred pedesetak tisuća godina, ili milijuna? Pojma nemam. Isto je.
Raskršće
Ako ovo šire područje jednom ipak postane park prirode, ili čak nacionalni park, sve tamo od Prenja do duboko na zapad, onda takvoga nigdje drugdje neće biti! Možda bi takav status i fondovi koje nudi Europa počeo vraćati ljude amo. Popravili bi ove pojate slamarice, proizvodili ekološko povrće i voće. Zaustavila bi se sječa i bespravna gradnja. Bila bi ovo ponajveća pluća Mediterana i na Simpoziju Blidinje 2015 čuo sam puno o tim mogućnostima. I uopće nije neostvarivo, čak je lako ostvarivo: legislativa, provedba zakona i – ćao! Pa stisni i pođi s puškom amo!
Put me odvodi kamo hoće, prolazim izložbu povijesnih nastambi pod vedrinom neba. Kamo god pogledam, vidim prizor koji nastojim upamtiti, no već ga sljedeći gurne u zaborav. Izbijam nakon dosta vratolomija na tvrdi put. Ne znam na koju ću stranu. Idem nizbrdicom. Zatičem omanje društvo kako se bori s golemim hrastom, simpatični brkajlija reže ogromne "fete" drva, okolo zdrava a u sredini trula. Druga dvojica to trpaju na prikolicu. Istočno mi se ukaza Prenj. Ovaj mi je prizor znan. Bio si ovdje ravno prije tri godine, odavde si krenuo, reče mi planina. Tako je! Dalje su Vrdi, a ispod Drežnica. Vraćam se natrag, tim putom i vidim druge putove koje sam tada previdio. Negdje na njihovom kraju, crvene se rijetka krovišta.
Napravio sam lijep krug. I opet došao na neko raskrižje. Da, sad mi je jasno: to je toponim koji se zove Raskršće (moglo bi se ovo bolje označiti, da ne nagađamo), tu su se nekada razdvajale karavane, one uz čabulju zapadno, pa prema Duvnu, a ovuda prema Drežnici i Bosni. Prema Gorancima drugo je raskršće, ono koje trebaju ljudi bez konja, s automobilima. Kuće se umnožavaju... Jest civilizacija, ali ne nužno naprasna; zapravo je to neki idealan balans života s planinom, ljudi sve imaju, ali ništa od ambijenta nisu uzeli.
Ponegdje u nekom vrtu kupe posljednje plodove jeseni – narančaste tikve. Pripremaju crnicu za predzimno oranje. Kuće su u dnu njiva. Pod brdom. Posjedi se pružaju do puta. Ogromni su. Na jednoj ledini "rastu" stećci! Bujice su ih odavno zatrpale. Pomalo izranjaju iz zemlje, moglo bi ih biti deset ili petnaest, barem ovih što se djelomice vide. U grabovu gustišu ih je još, tu bi trebao biti najveći, onaj središnji, gospodarev oko kojega se ukopavalo njegovo pleme ili obitelj. Ploče i sanduci. Šikara ne da ništa drugo vidjeti. A možda je i u tome neka ljepota.
Dragan Marijanović | Oslobođenje
00:22
Unknown
